Učenica 6. a razreda naše škole Vita Hudika u posljednja je dva mjeseca osvojila nekoliko naslova u kategoriji Curice U14 -63 kg (Prvenstvo Hrvatske za djecu, Dalmatinski superkup, Sakura kup). Osvrnemo li se na njezine uspjehe, u oči upada činjenica da je prvo mjesto u državi nosila već puno puta, još od 2017. godine, a ovu godinu mogla bi završiti bez poraza. Unatoč tome, skromna je i samozatajna, kao i mnogi veliki sportaši. Povodom tako velikog uspjeha, intervjuirale smo ju i saznale zanimljivosti o džudu, Vitinim snovima i planovima.
Za početak nam reci nešto osnovno o džudu - trenira li se u grupama ili zasebno, kako je nastao, koji je cilj?
Džudo je individualan sport koji se trenira u grupama, po godištima, a cilj je pobijediti protivnika i biti bolji od jučerašnjeg sebe. Grupe se dijele po godištima.
Zašto si odlučila trenirati baš džudo?
Prije sam trenirala u Sportskom društvu Popeye, gdje se uče razni sportovi. Tamo sam se susrela s džudom, izgledao mi je zanimljivo i fora, probala sam i ostala
U kojem klubu sada treniraš?
U klubu Gladijator.
Opiši nam opremu koja se koristi u džudu.
Nosi se kimono, koji se sastoji od gornjeg i donjeg dijela. Gornji dio kimona sliči na jaknu, a donji dio čine široke hlače. Može biti plav ili bijel, a veže se pojasom koji može biti raznih boja, ovisno o stupnju znanja. Tako se svake godine polaže za viši pojas od prethodnog. Najniži pojas je bijeli, nakon njega slijede žuti, žuto-narančasti, narančasti, narančasto-zeleni, zeleni, plavi, smeđi, crni, bijelo-crveni te na kraju najviši - crveni pojas. Jedina osoba koja je, zasad, nositelj crvenog pojasa jest osnivač džuda, Jigoro Kano.
Koji si ti pojas?
Ja sam trenutno plavi pojas. Nažalost, sljedeće goditi neću moći polagati za smeđi pojas zato što imam samo 12 godina, a po zakonu se smije polagati za tek sa 14 godina. Čak i kad dobijem smeđi pojas, opet ću morati čekati tri ili četiri godine kako bih polagala za crni pojas, te isto tako i za bijelo-crveni.
Kako izgledaju tvoji treninzi?
Treninzi obično traju sat i pol. Na početku se uvijek razgibavamo, nakon razgibavanja se prebacimo na tehnike džuda, zatim odradimo par borbi te se na kraju obavezno istegnemo.
Imate li i pripreme?
Da, pripreme uglavnom imamo na početku i na kraju ljeta, a ponekad i tijekom zimskih praznika. Obično traju tjedan ili dva, ali postoje i iznimke zbog sadašnje situacije s korona virusom. Tako sam, naprimjer, bila na pripremama u Solinu tri tjedna prije početka ove školske godine jer su tamo i u Splitu najbolji klubovi u Hrvatskoj, ali trajale su samo četiri dana. Unatoč svemu, uspjeli su doći svi klubovi.
Možeš li nam reći koja su ti, dosad, najveća postignuća?
Na državnom sam bila prva, to mi je najveći uspjeh zasad. Bila sam i na puno manjih natjecanja na kojima sam također bila prva te na natjecanjima izvan Hrvatske - u Austriji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini.
Kakav je osjećaj biti prvi u državi?
Super je osjećaj biti prvi u državi, sretna sam što znam da nema nikog boljeg od mene.
Jesi li zadovoljna svojim uspjehom ili misliš da možeš bolje?
Mislim da mogu bolje, uvijek ću misliti da sam mogla bolje, u smislu da sam mogla bolje odraditi borbe.
Jesi li ikada poželjela odustati od džuda? Ako da, što te potaknulo da nastaviš trenirati?
Nikad nisam osjećala kao da više ne želim trenirati, ali ponekad mi je bilo malo naporno. Nastavila sam zbog svojih prošlih uspjeha i zato što sam htjela postići više.
Što priželjkuješ, koji ti je glavni cilj u džudu?
Želim biti olimpijska i svjetska prvakinja.
Imaš li idola, nekoga tko ti je uzor ili razlog treniranja?
Da, moj idol je moj trener Saša Šafranić zato što je super džudaš, ima prekrasnu tehniku i jednostavno želim biti kao on, ali kako on kaže - moram biti bolja od njega.
Imaš li tremu za vrijeme natjecanja ili si se već naviknula na nastupe?
Uvijek imam tremu na natjecanju, na svakom natjecanju, ali sam se naviknula i znam kako se nositi s tremom i kako ju pobijediti prije početka natjecanja, to jest prije borbe. Najčešće ta trema ode čim stanem na strunjaču. Pričala sam s trenericom i ona mi je dosta pomogla u tome. Nedavno mi je i trener rekao da prije borbe razmišljam o bacanjima, da će mi dobro doći, da ću onda još bolje odraditi borbu. To sam i napravila na zadnjem natjecanju i bilo je super.
Imaš li podršku svoje obitelji i prijatelja?
Obitelj mi je najveća podrška, a prijatelji me bodre na natjecanjima zato što obitelj često ne može ići sa mnom.
Je li naporno trenirati džudo i biti odličan učenik u isto vrijeme? Imaš li vremena za oboje, koliko često treniraš i imaš li odmora između treninga i škole?
Ne, zapravo uopće nije naporno. Treninge imam pet puta tjedno, od ponedjeljka do petka, a ponekad i subotom ujutro. S obzirom na to da su mi treninzi radnim danima navečer, doma dolazim kasno, oko 10, pa se baš i ne naspavam. No, i dalje imam nešto slobodnog vremena između škole i treninga, što mi je sasvim dovoljno.
Pošto treniraš džudo još od vrtića, misliš li da je to najbolja odluka koju si mogla napraviti?
Mislim da je to najbolja odluka koju sam mogla napraviti. Iako sam, dok sam još bila mala, htjela probati i druge sportove, nakon nekog vremena shvatila sam da je džudo sport za mene. Vidjela sam njegovu pravu ljepotu te se zaljubila u njega. Zanimao me sve više i više, htjela sam naučiti sve o njemu. Eto, tako se isto i danas osjećam te mislim da bi mi život bez džuda bio dosadan.
Što misliš, koliko je sport važan u životu čovjeka, to jest djece?
Mislim da je sport vrlo važan za svakoga, a pogotovo za razvoj djeteta. Dok si mlad, vrlo je bitno biti aktivan jer sport utječe na imunitet, rast i razvoj, ne samo tjelesni već i psihički, što je vrlo bitno. Sportom također stječeš prijatelje, zajedno putujete, zabavljate se te učiš kako se pravilno nositi s gubitkom, ali i s pobjedom.
Korina Gluhak, Laura Zdilar (7. c)