Povodom Mjeseca hrvatske knjige razgovarali smo s jednom od dviju knjižničarki naše škole - Brankom Janković Kursar. Otkrila nam je i stranu knjižničarstva o kojoj dosad nismo mnogo znali.
Što Vas je potaknulo na to da postanete knjižničarka?
Knjižničarka sam postala sasvim slučajno, bez ikakve osobite namjere. Iako moje zanimanje profesorice hrvatskog jezika jest usko vezano uz knjige i čitanje, nisam studirala s namjerom da radim u knjižnici, nego da radim u razredu i predajem hrvatski. Dvadeset godina predavala sam hrvatski jezik u ovoj školi. Jedne godine počeo se smanjivati broj učenika, u jednom sam trenutku ostala s vrlo malo sati, skoro na pola radnog vremena i postalo je vrlo vjerojatno da ću morati potražiti posao u nekoj drugoj školi. Prije polugodišta se dogodilo da je bivša knjižničarka otišla u neku drugu knjižnicu, ovdje se otvorilo radno mjesto knjižničara i ja sam prešla raditi ovamo. Međutim, u roku od dvije godine morala sam završiti jedan studiji. Na Filozofskom fakultetu upisala sam Bibliotekarstvo, na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti, te ga u roku od dvije godine i završila. Što možemo iz tog naučiti? U životu nikad ne možeš planirati sve, možeš se truditi i napraviti nekakav plan, ali to ne znači da će biti sve kako si zamislio. Moram reći da je rad u knjižnici potpuno drugačiji od rada u nastavi. Ima puno prednosti i jako mi se sviđa. Moram priznati da bih se teško vratila u razred i da mi je u knjižnici postalo jako lijepo.
Što sve knjižničar radi u jednoj školskoj knjižnici?
Prvi posao koji vi učenici vidite je da knjižničar posuđuje, zadužuje i razdužuje knjige. Ono što knjižničar radi, a što vi učenici ne vidite, je to da bira knjige koje će kupiti za svoju školu, ako ima novaca. Ide na sajmove knjiga, istražuje nove naslove koji bi djeci bili zanimljivi, ali i kupuje lektire koje su nam nužne. Knjižničar ponekad ide i na nastavu održati radionicu jer je i to dio našeg posla. Kad dođe nova knjiga, treba ju obraditi, katalogizirati, smjestiti na policu, opremiti ju svim barkodovima. Dakle, knjižničar radi svašta - pomaže nastavnicima u pripremanju za nastavu, pomaže učenicima kad dođu i trebaju nešto napisati, pomaže ravnatelju u nekim njegovim poslovima i naravno, ako je moguće, kontaktira pisce da dođu u školu kako bi ih učenici upoznali, organizira povremeno kazališnu predstavu i slično tome.
Utječe li pandemija uzrokovana korona virusom na rad u knjižnici i ako da kako?
Nažalost, utječe, i to jako. Utječe na način da se u knjižnici ne smije okupiti više učenika u istom trenutku. Učenici mogu doći u knjižnicu, ali nas u isto vrijeme ne smije biti previše. U vrijeme korone manje djece dolazi u knjižnicu. Kao što znate, iz svakog razreda jedna osoba dolazi posuditi knjige za cijeli razred. Na taj način nastojimo preživjeti ova grozna vremena te moramo biti strpljivi. Pomaže nam virtualna učionica knjižnice, koja se nalazi u Google učionici.
Što za Vas znači Mjesec hrvatske knjige?
Mjesec hrvatske knjige, koji traje od 15. listopada do 15. studenog, mjesec je u kojem se u medijima više govori o knjigama, a i o knjižnicama kao mjestu gdje se ljudi okupljaju, dolaze te razgovaraju s knjižničarima. U vrijeme korone toga je manje nego što je bilo prije, ali se nadamo da će uskoro sve biti kao nekad. U našoj je knjižnici ove godine, kako bi se na neki način obilježio mjesec knjige, organiziran natječaj u kojem su učenici mogli ilustrirati ili opisati svoj omiljeni lik iz nekog književnog djela.
Što radite u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme, ako zaobiđemo ovu pandemiju, volim ići na rock koncerte sa svojim prijateljicama. Volim vježbati jogu, volim se družiti sa svojim psom i upoznavati nove ljude u psećem parku; tako, preko ljubimca, stječem novi krug prijatelja. A sad, u doba pandemije, kad ne možemo raditi ono što smo radili prije, postoje mnogobrojni televizijski serijali koje rado pratim. Sa sinom, koji obožava povijest, pratim serijal Romulus, koji govori o postanku Rima. S mužem, koji voli političke serije, gledam Patriju, koja govori o baskijskoj borbi za nezavisnost. Radi sebe gledam serije koje se bave životom. Serija koju trenutno gledam, Slom, govori o obiteljskoj situaciji, a ima elemente trilera, krimića i drame. I naravno, čitam.
Spomenuli ste da imate psa.
Da, jazavčara Ota, koji ima četiri godine. Ono što bih ja vama kao pedagog trebala reći je kako je dobro da sva djeca imaju kućne ljubimce i kako je to korisno, zdravo i divno. Ali, bilo bi pogrešno ne reći i ono što morate znati, a to je da je to jako velika odgovornost. Naš Oto je član obitelji, to je kao da imam još jedno dijete. Oto je, naprimjer, kad je bio mali, glodao žice interneta. Kućnog ljubimca ne smijete ostaviti kad ostari, odreći ga se zato što je nemoćan, nego ga i dalje morate voljeti i skrbiti se o njemu. Oto ponekad pojede vani odbačenu žvaku pa u dva u noći povraća ili ga, usred noći, zbog probavnih tegoba vodim van u pidžami, čizmama i kaputu. U četiri ujutro šetati ljubimca oko zgrade, to znači imati psa. Imati ljubimca znači biti potpuno posvećen, imati veliku obavezu, ali i beskrajnu radost jer pas je, svi znamo, najbolji čovjekov prijatelj.
Koje biste knjige preporučili našim čitateljima?
O tome sam baš razmišljala; da ponudim nešto što je i vrijedno, ali i zabavno. Krenut ću od knjige koju bih preporučila mlađim čitateljima, a to mogu biti učenici koji vole čitati već od četvrtog, petog, pa i šestog razreda. Riječ je o britanskom književniku Davidu Walliamsu, koji je napisao knjigu Banditska bakica. Jako je prodavana, ne samo u Velikoj Britaniji, nego i u cijelom svijetu. Baš sam nabavila jedan primjerak za slobodno čitanje u našoj knjižnici. Ima još jedna njegova knjiga, Zla zubarica. Već sam naslov govori da bi knjiga mogla biti intrigantna i zanimljiva. Prema dobi bismo dalje mogli krenuti s autorom Perom Olovom Enquistom i njegovom Planina tri pećine. Potom Tajnovita knjižara gospodina Penumbre Robina Sloana, u kojoj se spaja svijet moderne tehnologije i starih prašnjavih knjiga. Autor, odnosno glavni lik ovoga romana, ostaje bez posla i zapošljava se u knjižari gospodina Penumbre misleći da je to knjižara u kojoj će prodavati knjige. Međutim, otkriva da tamo ljudi uopće ne dolaze kupovati, nego se stalno zavlače među police i traže neke najstarije, najprašnjavije knjige koje nikad nitko nije kupio. Te knjige ne kupuju, nego ih posuđuju, i tako se glavni lik počinje pitati što se to krije iza te knjižare, je li to uopće prava knjižara ili je to zapravo okvir za neke druge čudne poslove. I knjiga koja bi možda bila najveća opsegom, a i najizazovnija, za malo starije učenike osnovne škole, jest knjiga Josteina Gaardera, Sofijin svijet, koja je dijelom filozofska, ali jako dobra.
Gabriela Grobenski, Ema Julija Novak, Laura Zdilar (6. C)
Comments