Svi su barem jednom čuli za karate, a neki su možda i gledali film „The karate kid“. Mnogi zaključuju da je karate bezvezan i da nije opasan sport, a da zapravo ni ne znaju o čemu pričaju. Pa, što je onda zapravo karate?
To je japanska borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela kako bismo se mogli obraniti ili spasiti nekoga od opasnosti. Počeci borilačkih vještina povezuju se s indijskim kraljevićem Bodhidharmom, koji je u 6. stoljeću širio budizam i iz Indije stigao u Kinu. Zapravo je došao u jedan hram koji se zvao Shaolin i tamo je meditirao. Budistički svećenici koje je zatekao bili su jako lošeg zdravlja i zato je Bodhidharma osmislio vježbe za očuvanje zdravlja koje su poznate kao 18 načina lo-hama. Među tim vježbama bile su vježbe meditacije i vježbe samoobrane. Nakon što je Shaolin bio uništen, preživjeli svećenici razišli su se po Kini i počeli podučavati vježbama samoobrane.
U to je vrijeme na japanskom otoku Okinawi bilo zabranjeno posjedovanje oružja, osim onima u vladarevoj službi pa su stanovnici Okinawe počeli odlaziti u Kinu i učiti borilačke vještine. Po povratku u Okinawu širili su svoje zanje i tako je nastala borilačka vještina nazvana te, što na japanskom znači ruka. Godine 1930. Gichin Funakoshi promijenio je naziv iz te u karate što na japanskom znači prazna ruka ili ruka bez oružja.
Malo je poznato da postoji čak sedam vrsta karatea: shotokan, shito-ryu, goju-ryu, wado-ryu, kyokushin, ueachi ryu i fudokan.
U Hrvatskoj baš i nije rasprostranjen jer mnogi misle da je beskoristan i smiješan, što nije istina. Ovisno o vrsti karatea koja se trenira, veća je sposobnost samoobrane. Na primjer, shotokan karate više se bazira na katama pa sposobnost samoobrane nije velika. Eh, sada, što su to kate? Kate su skup povezanih poteza koji imaju neku svrhu. Recimo kao neka zamišljena borba "na prazno". Kyokushin karate više su full concact borbe, a manje se radi s katama.
A kada se karate pojavio u Hrvatskoj? I koja su pravila? Pročitajte uskoro na Shalabahteru!
Ana Greganić