Povodom tjedna zabranjenih knjiga istražili smo o čemu se uopće radi, a neki rezultati naše potrage jako su nas iznenadili.
Tjedan zabranjenih knjiga već se godinama obilježava tijekom prvog tjedna listopada. Posvećen je knjigama koje su zbog prigovora članova američkih knjižnica uklonjene s njihovih polica. To je vrijeme kad se promiče sloboda čitanja, a u razne aktivnosti uključuju se knjižničari, novinari, učitelji, profesori, knjižari i čitatelji. Razlozi zbog koji su se knjige najčešće zabranjivale moralni su, politički i religijski.
Nemoguće je govoriti o zabrani čitanja, a da se ne spomene cenzura. No, što zapravo znači cenzura?
To su mjere koje provodi neka vlast kako bi se spriječilo objavljivanje, čitanje, slušanje, gledanje, širenje i posjedovanje npr. knjiga, časopisa, filmova ili serija, koje oni kao vlast smatraju opasnim za društvo i državu. Postoje različite vrste cenzura, a kroz povijest se najčešće pojavljuju: preventivna, autocenzura i suspenzivna cenzura.
Kao primjeri preventivne cenzure najčešće se navode nadzor i zabrana rada izdavača i tiskara, uskraćivanje financijske pomoći izdavačima, postavljanje osoba koje su odane vlasti na mjesto urednika, prije objave tekstovi se šalju na provjeru itd.
Autocenzura je kad autor u strahu od posljedica sam provodi cenzuru.
Suspenzivna cenzura je najčešća vrsta cenzure i obuhvaća mnoge postupke koji su usmjereni protiv autora, izdavača i čitatelja. Tako u povijesti možemo naći primjere da su vlasti nekih država spaljivale knjige, zabranjivale posjedovanje određenih knjiga, uklanjale knjige i časopise iz knjižnica, osuđivali autore na zatvor, progon iz države pa čak i spaljivale autore s njihovim knjigama.
A koje su se to knjige zabranjivale i što o cenzuri knjiga misle naše knjižničarke, čitajte u sljedećem nastavku.
Gabriela Grobenski i Laura Zdilar, 7. c
Izvor fotografije s naslovnice: https://litteramagazin.com/spaljivanje-knjiga/