Dva velika borca kojima ništa ne stoji na putu u ostvarivanju ciljeva - Ivana i Josipa Jurković - uzor su mnogim mladim veslačima i veslačicama u našoj školi. S njima smo razgovarali o početku njihove karijere, uspjesima i planovima.
Kako ste se odlučile baš za veslanje? Koliko se dugo bavite ovim sportom?
JOSIPA: Na veslanje smo se odlučile na nagovor prijateljice koja je trenirala prije nas. Treniramo već devet godina. Prva regata na kojoj smo obje osvojile broncu potakla nas je da nastavimo dalje.
Prije ste u Veloj Luci trenirale u VK Ošjak, a sada u Zagrebu, u VK Trešnjevka. Zašto baš VK Trešnjevka?
IVANA: 2016. godine, kad se sastavljala posada za svjetsko i europsko prvenstvo, mi smo veslale s dvije cure iz svog matičnog kluba i tada smo upoznale trenera i ekipu. Zavoljele smo ih kao obitelj pa smo se tako odlučile za VK Trešnjevka.
Koliko često imate treninge? Kako ih usklađujete s ostatkom obaveza?
JOSIPA: Imamo dvanaest do trinaest treninga tjedno, što je stvarno mnogo. Jedino nam je nedjelja popodne slobodna ili tijekom tjedna, kad nešto učimo pa nam se trener smiluje.
Kakav je utjecaj veslanja na vaš život i odnos s obitelji i prijateljima?
IVANA: Nemamo baš vremena za privatni život. Jedva imamo vremena za sebe, ali uvijek možemo odvojiti barem pola sata dnevno za obitelj, prijatelje te upoznavanje novih ljudi.
Kakvi su uvjeti treniranja na Jarunu?
IVANA: Uvjeti nisu baš najbolji jer, iako ovdje imamo braću Sinković, koji su u svjetskom vrhu u seniorskoj kategoriji, stvarno mislim da bi staza trebala biti puno bolja. Čula sam da sada odmuljuju Jarun i proširuju stazu kako bi se na Jarunu mogla održavati svjetska prvenstva.
Koje biste uspjehe i medalje posebno izdvojile?
JOSIPA: Posebno bih izdvojila svoje prvo državno prvenstvo na 500 metara, kad sam bila kadetkinja B. To je bilo 2011. godine. Ja sam veslala skif, a Ivana dubl skul. Obje smo osvojile zlato. To je ujedno bilo naše prvo državno natjecanje. Također bih izdvojila svjetsko prvenstvo s Brunom Milinović i Izabelom Krakić iz VK Trešnjevka. S njima smo osvojile Svjetsko juniorsko prvenstvo i Europsko veslačko prvenstvo za juniore 2017. To mi je jedna od najdražih medalja. Tada smo odlučile tetovirati se. Sada sve nosimo tetovažu na desnoj strani rebara. Tetovirale smo natpis „Either we heal now as a team or we die as individuals“ i koordinate mjesta na kojem smo bile.
Natječete li se često? Gdje pronalazite motivaciju?
IVANA: Natjecanja traju od trećeg do desetog mjeseca, a od desetog do trećeg mjeseca je pripremni period, u kojem se gradi kondicija da bismo mogle biti spremne za sezonu. Tada se vidi što se napravilo zimi. Koliko se truda uloži zimi, toliko će dobri rezultati biti ljeti. Zato zimi treba stisnuti zube.
Kakav je bio osjećaj predstavljati hrvatske boje na Mediteranskim igrama u Španjolskoj?
JOSIPA: Sestra i ja smo se trebale natjecati u dubl skulu, ali nažalost, ta se disciplina ukinula mjesec dana prije početka natjecanja. Mene su izabrali za skif, a Ivana je išla kao moja podrška, tako da je i ona uživala sa mnom. To je za mene bilo jedno od važnijih natjecanja. Da nije išla moja sestra, ne bih išla ni ja. Bilo mi je žao, jer ipak smo se trebale natjecati zajedno.
Imate li određeni cilj koji želite zajedno postići?
JOSIPA: Trenutno nam je cilj doći do Olimpijskih igara 2020. u Tokiju, u čijem smo sada programu. Mi smo to izborile u četvercu s Brunom i Izabelom. Nadamo se da ćemo se ove sezone iskazati i ostvariti normu za Olimpijske igre.
Ivana, kako ste se osjećali kada ste osvojili titulu Miss sporta Hrvatske?
IVANA: Jedan fotograf me je prijavio na natjecanje, inače nema šanse da bih se ja sama prijavila. Meni je bilo najbitnije dobro se zabaviti, imati fotografije za Instagram i to je to. Zaista je bilo dosta lijepih cura. To je bilo super iskustvo i nisam se nadala pobjedi. Ne znam kako da vam to opišem, kada su prozvali moje ime bilo je: „Wow!“
Mnoga djeca ne žele se baviti veslanje jer ga smatraju teškim. Što vi mislite o tome?
IVANA: Veslanje jest teško, jedan od tri do četiri najteža sporta koji postoje. Mislim da je to sve u glavi, jer kad smo se sestra i ja upisale na veslanje, nismo imale pojma što znači bol. Mi smo svaki dan davale maksimalno, nama je to bilo zabavno. Kad vidiš da se taj trud isplati, jednostavno nastaviš trenirati. Djeca trebaju dati priliku ovome sportu. Kroz ovaj sport ne samo da mentalno odrasteš, već i fizički. Neke predrasude vezane za ovaj sport su da se prošire ramena, pogotovo curama, da će izgledati kao muškarci. To nije tako.
Imate li neki savjet za sve mlade veslače i veslačice kojima ste uzor?
IVANA: Ako imate neke ciljeve, ostvarite ih bez obzira što vam ljudi pričali iza leđa. Uvijek će vam pričati iza leđa, bilo da ste dobri ili loši. Ljudi su ljubomorni, ali vi samo gazite prema svome cilju i doći ćete do njega. Uvijek se treba truditi i nikad se ne smije podcjenjivati protivnika, makar bio metar kraći od vas. Kada ti je najteže, vjeruj mi, i tvom protivniku je teško, ali tada je bitno tko je jači u glavi.
Laura Matić Zbiljski, 7. c